Počećemo zapažanjem da je Hard Rock Radio jedno od malobrojnih uporišta R'R u Banjaluci. Postoje i oni koji ne misle tako, pa se hvataju za argument o ente­rijeru Hard Rock Radio Cafe-a koji smatraju za odveć fancy. OK, to je možda tačno, ali pokažite mi bolje mje­sto za R'n'R u Banjaluci!? Hoćemo li vaskrsnuti Onazis i KSET? Da vidim ko će u Getu natočiti pivo!?
Vrijeme je da stvari počnemo nazivati pravim imenom, i priznamo sebi da su dešavanja u Banjaluci prerijetka, nesrazmjerna broju i potrebama ljudi koji vole ono što u najširem smislu nazivamo R'n'R.
Neka se ovaj tekst shvati kao pokušaj otpora takvom stanju.
Hard Rock Radio Fest održao se 15.11.2008. u dvorani Borik u Banjaluci i podrazumjevao je nas­tup bendova Afrodizijak, Killingjazzhardcorebaby, Partibrejkers i Laibach.
Naviknuti na pojavu da se od muzike koju volimo pravi biznis, bili smo pri­jatno iznenađeni cijenom ulaznice - samo 12KM (6 eura). Kad već govorimo o odnosu finansije - svirka, pomenimo prastaru logiku štednje zbog koje gotovo svi koncerti u BL kasne: pivo se kupuje u dragstoru i cuga ispred ula­za, upada se kad se popije, ionako to organizator zna pa će svirka kasniti.
Međutim, mnogi su uhvaćeni na pola piva kada je Afrodizijak svojim ritmovima označio početak svega. Ovaj banjalučki sastav perkusionista čija je dinama Goran Ilić Ćili dobro je poznat domaćoj publici, pa su oni koji uživaju u takvoj muzici već znali kako da se mr­daju uz ritam.
Tokom nastupa Afrodizijaka ljudi su nep­restano ulazili, a maksimalan broj, po slo­bodnoj procjeni oko 2.000 ljudi, dostignut je na nastupu drugog benda po redoslje­du sviranja te večeri - to su, na iznenađe­nje mnogih koji su po logici stvari oče­kivali mladi bend iz Travnika, bili legende old school garage rocka-a - Partibrejkersi. Čudna je ljubav između ovog benda i ba­njalučke publike. Naravno, zaplesalo se plesom šutke, zajednički su se pjevali sti­hovi, ekstaze u uživanju, navaljivanje na ogradu ka bini, vrištanje... Ali, na svim svirkama koje su Partibrejkersi svirali u BL desile su se bačene flaše na binu. Kao redovan na Partibrejkersima u Banjaluci, naprosto sam takve stvari prestao čitati kao znak neprijateljstva. Naprotiv, to je postalo dio lične poruke, kao da publika želi reći: "Činite nas živim!" Na jednoj je svirci Cane datu situa­ciju sa flašama prokomentariso: "Halo, Bosanci, kako onda dočekujete one koje ne vo­lite?" Anton je, na istu temu kroz osmjeh rekao: "Bio je pošten, gađao je da me pro­maši!" Ovog puta, negdje na pola svirke desila se samo jedna flaša, čisto da se održi znak raspoznavanja. Cane je bio u elementu, sipao je sve same istine sa bine. Nikad do ovog puta nisam čuo da je Anton i na sekund ispao tokom sviranja, ali taj čovjek jed­nostavno ne umije da omane. On je muzički stub ovog benda, i kad izoštrenije uho čuje malo ispadanje, to se zapravo uklapa u njegov stil, u ono što je on u posljednjih 20 i kusur godina postao. Ritam sekcija je grmila. Siguran sam, da su samo Partibrejkersi svirali te noći, isti bi broj ljudi bio u dvorani.
Killingjazzhardcorebaby, mladi sastav iz Travnika, na istoj bini na kojoj su po­bijedili na DemoFestu, predstavio se u dobrom svjetlu. Ivana, vokal ovog be­nda, svojom energijom i šarmom uvi­jek plijeni pažnju. Teško je žanrovski odrediti to što Travničani sviraju, aran­žmani pjesama sa lakoćom provlače temu kroz razne pravce, od elektro po­pa, preko momenata džeza do hardko­ra. Posebne pohvale za mlađanog bu­bnjara Jana, on daje kvalitet više. Pub­lika u BL, pored onih koje su znali sa DemoFesta, naročito je uživala u posljednjoj pjes­mi koja se kvalitetom izdvojila od ostalih.
A onda je, prvi put u 28 godina svog postojanja, u Banjaluci zasvirao bend Laibach, i, slobodno smijem primjetiti, potpuno zatekao i šokirao banjalučku publiku, totalno nepripremljenu na he­pening ovakvog tipa.
Vrlo artistički audio-vizuelni koncept, industrijski zvuk, neo-klasicistički dah zapada, scenografija koja igra na est­etiku simetrije i idejno podsjeća na dvije polusfere mozga, poigravanja na temu različitih političkih ideologija, sve to je u dvorani Borik prosto zapljusnulo publiku koja je, ipak moramo reći, mnogo više zadojena old school zvukom. Tokom koncerta, sala se ispraznila najmanje za četvrtinu, a Laibach je postajao sve brutalniji. Teško da je kraj dočekalo 1.000 ljudi, ali ti koji su ostali nagradili su bend ovacijama i ponijeli napolje iskustvo ultra modernog zvuka, a pojedini lokalni vokali koji se na to lože, dobili su lekciju kako se u mikrofon istinski i pri­rodno reži.
Na kraju, uz generalnu pozitivnu ocjenu cijele večeri, treba se osvrnuti na kvalitet zvuka. Ispostavilo se da je DemoFest postavio standarde u tom segmentu koje će teško bilo ko nadmašiti, pa to nije bio slučaj ni sada, ali kakvih sam se sve devijacija u prošlosti naslušao u ovom prostoru, ostaje samo da se radujem što se situacija u tom smislu popravlja. PozdR'N'R